Skip to content

PERO ZLATAR: ISTINA O VUČIĆU, NEISTINE O POPOVIĆU

18/03/2014

 Слика

Što je Milomir Marić u srpskom, to je Pero Zlatar u srpsko-hrvatskom novinarstvu. Obojica imaju retke i dragocene novinarske karakteristike: vredni su, radoznali, odlično informisani. Takođe, obojica imaju problem s pisanjem i istinom. Naučili su mnogo reči, ali ne i kako da ih slože u tekst. A i kad to pokušaju, ne dozvoljavajući da im činjenice ograničavaju maštu, plod njihovog kucanja obično izgleda kao zbir kafanskih naklapanja.

Ipak, da ne preteram s uvredama na Zlatarev račun, priznajem da se na besmislenom stilu i nezainteresovanosti za istinu završava sličnost s Marićem. Pošto Zlatereva karijera, i po kilometraži i po rezultatima, zaslužuje neku vrstu respekta, o njemu ću uskoro napisati poseban tekst. Ovom prilikom samo reagujem na konglomerat budalaština koje je napisao o meni, ne znam kojim povodom i s kojim motivima, u izveštaju o izbornoj kampanji u Srbiji, a koji je objavio zagrebački „Jutarnji list“ 15. marta 2014.  

 

Demanti

 

U delu teksta u kome pominje mene, Pero Zlatar je naveo dve tačne činjenice: 1) Ja zaista jesam Predrag Popović i 2) Da, perom se odupirem Vučiću.

Sve ostalo je pogrešno: 1) Nisam bio novinar „Glasa Slavonije“; 2) Iz Osijeka nisam prebegao, nego sam prognan zbog nepodobne nacionalne i verske pripadnosti; 3) Rodni grad sam napustio 1991. a ne 1993; 4) Dnevni list „Pravda“ nije imao „novčanu potporu“ naprednjaka, te novine je Vučić osnovao još dok je bio radikal; 5) Vučić je bio vlasnik, a ne supervizor, međutim nije odlučivao baš o svemu i o kome se sme pisati. Naprimer, kad sam napravio i objavio feljtonski intervju sa Zlatarom povodom njegovog dokumentarnog romana o Paveliću, Vučić je samo prokomentarisao da sam dao preveliki prostor „ustaši da hvali ustašu“, bez želje i mogućnosti da zabrani objavljivanje teksta; 8) Između Vučića i mene nikada nije postojala „čaša napunjena ljubavlju“, za razliku od emocija koje Zlatar gaji prema Vučićevom ministru Bratislavu Petkoviću, kao i prema Jovici Otaševiću, jednom od osnivača paravojne jedinice Srpska garda, čiji je vođa Đorđe Božović Giška ubijen 1991. kod Gospića. 9) „Pod plaštom“ Srpske radikalne stranke 2011. godine objavio sam knjigu „Vučićev rečnik“; 10) Pod istim plaštom 2012. objavio sam knjigu „Vučić – Politička fukara“ u kojoj citati kontradiktornih izjava glavnog junaka nisu „vješto istrgnuti“, nego vešto upakovani u logičke celine; 11) Srpska radikalna stranka je vrlo korektno, do poslednjeg šupljeg groša, isplatila dogovoreni honorar; 12) Nije tačno da čamim na burzi; 13) Knjigu „Istina o Vučiću“ objavio sam u oktobru 2013, dakle ne tri, nego jednu godinu posle „Fukare“; 14) Izdavač te knjige nije magazin „Tabloid“, nego ja; 15) „Istina o Vučiću“ nije dopunjeno izdanje „Fukare“ s promenjenim naslovom, zajednički imenitelji su im samo autor i glavni junak.

Žao mi je što je nabrajanje istinitih podataka duže od netačnih konstatacija u spornom tekstu, ali čini mi se da je i to u skladu s karijerom gospodina Zlatara, dužom od smisla i potrebe.

 

 

IZBORI U SRBIJI

Vučićeva pobjeda neće biti trijumfalna. Gdje je pogriješio?

 

Već se mjesecima predviđa kako će Srpska napredna stranka (SNS) skupiti više glasova birača, kojih je upisano 1,597.503, negoli preostalih osamnaest stranaka i skupina građana koji će se nadmetati na sutrašnjim izborima.

Među njima se nalaze i stranke koje predvode najpoznatiji srpski političari: Socijalistička partija Srbije (SPS) s Ivicom Dačićem, Demokratska stranka (DS) s Draganom Đilasom i Nova demokratska stranka (NDS) koju je nedavno utemeljio Boris Tadić, doskorašnji vođa nekoć vladajuće DS i bivši šef države.

Aleksandar Vučić je na početku kampanje izjavio kako će osvojiti 70 do 75 posto glasova i bez koalicijske pomoći, kao što se dogodilo posljednji put, sam sastaviti buduću vladu. A toliku premoć nije postigao ni Slobodan Milošević u vrijeme najveće popularnosti. Intervju s Mlađanom Dinkićem, prvakom Ujedinjenih regiona Srbije (URS), u posljednjem broju tjednika NIN, najavljen je na prvoj stranici njegovom izjavom: “Srbija se predala Vučiću!”

Nadasve radišan

No u posljednje vrijeme kao da splašnjava oduševljenje Vučićem, te se više ne predviđa njegova apsolutna pobjeda. Što je u predizbornoj završnici dovelo do pada Vučićevih akcija na političkoj burzi?

Nitko razuman mu ne osporava da je uvjerljiv, zlatousti govornik i populist, vrhunski obrazovani intelektualac, jedan od najboljih studenata beogradskoga Pravnog fakulteta, koji je usavršio engleski jezik u Brightonu. Nadasve radišan, u stalnoj je akciji od jutra do sutra. Recimo, u četvrtak ujutro, nakon što je u svome uredu primio najbolju srpsku atletičarku Ivanu Španović, te odmah nakon gostovanja u jutarnjem programu televizije Pink, odletio u Mannheim na sastanak s negdašnjim kancelarom Helmutom Kohlom, da bi lobirao za njemačka ulaganja u Srbiju (“u njemačkim tvrtkama koje posluju kod nas, zaposleno je 24.000 ljudi, a ja bih želio da ih bude 100.000!” – pripomenuo je značajno); zatim se vratio i smjesta proslijedio za Bjeljinu u Republici Srpskoj – da naporni dan skonča na završnome skupu svojih naprednjaka u Beogradu. Koliko se ubitačno iscrpljuje u maratonskim utrkama s vremenom, kazuje detalj da se u izravnom prijenosu razgovora s novinarom Milomirom Marićem, na televiziji Happy, umalo onesvijestio od premora, toliko da je zamolio da emisija bude prekinuta desetak minuta prije vremena!

Ali čini se da se u protuučinkovito izrodilo Vučićevo nepregledno barnumsko reklamiranje svuda i na svim mjestima. Gradovi, naselja, autoceste i parkovi, preplavljeni su njegovim divovskim posterima. Ne prođe doslovce ni sekunda, a da s ekrana koje od brojnih televizijskih postaja ne osvane Vučićev lik, dok gromovito odjekuju njegova obećanja pučanstvu (“Budućnost u koju vjerujemo!”). Nitko još nije izračunao koliko milijuna eura stoji ta promocija te, što je najzanimljivije, tko ju je platio. Što tek reći o jednosatnome zakupljenom terminu na televiziji B 92, u četvrtak, kad je bio prikazan film u kojem se, u maniri sjevernokorejskih vođa, slavi lik i djelo Aleksandra Vučića.

Narodu je dozlogrdilo bombardiranje porukama preko medija ili direktno na kućni prag, tako da je lijepo zaradio poduzetnik koji je otisnuo tisuće plakata srednje veličine i prodao ih stanarima, a oni ih zatim nalijepili na ulazna vrata. Na njima je napisano: “Molimo sve političke partije koje zvone na ova vrata da bi nam zbog predstojećih izbora ponudili bolji život ili ubacili letak s nemoralnim ponudama, da to više ne rade jer nismo još iskoristili ni prošla obećanja. Neizmjerno zahvalni stanari!”.

Dio glasača kao da se umorio i sada važe dvije inačice. Ili ne izaći na glasovanje, zato što će mogul Aleksandar Vučić ionako biti okrunjen, ili pak razmišljaju da listić, koji su mu kanili pokloniti, spuste u kutiju siromašnijih stranaka.

Proturječni Milovan

Recimo, ultranacionalističkoj mladoj Dveri čiji su podanici, pomno mjereći minute, iznijeli na vidjelo da su najzanemareniji na četiri najgledanije TV mreže: RTS, B 92, Prvoj i Pinku. I dok je Vučićeva Srpska napredna stranka daleko najzastupljenija sa 34 posto, i za njome Tadićeva Nova demokratska stranka sa 18 posto, Đilasova Demokratska stranka sa 17 posto i Dačićeva Socijalistička partija Srbije sa 13 posto, Dveri su posljednje s prosjačkim prosjekom od jedva dva postotka.

Vučić se na stranačkome skupu potužio sljedbenicima okrivivši neke protivničke stranke, kako među promidžbenim pošiljkama, poput kukavičjega jajeta, ubacuju i letke s njegovim unakaženim likom, ispod kojega piše: “Gotov je!” Jednako se događalo i s voždom Slobodanom Miloševićem kojemu su momci iz pokreta Otpor prišivali taj slogan dok su ga rušili 2002. prije njegova pada i odlaska u nepovrat.

Vučić inače vrlo pomno upravlja javnom predodžbom o sebi. Njegov je nedavni, četrdeset četvrti rođendan, zurlama i talambasima bio bučno propraćen u medijima. Za razliku od njegove druge ženidbe, sredinom lanjskoga prosinca, s Tamarom Đukanović, novinarkom televizije Pink, upriličenoj u naselju Lipnički šor kod Loznice, gradiću tik uz granicu s Bosnom, kad je PPV (prvi potpredsjednik vlade, tako ga odmila oslovljavaju privrženi podanici iz sedme sile) odrješito zabranio da se u listovima, na televizijskim postajama i portalima pojavi snimka s pira. Jedini koji se usudio ne poslušati ga i s dobranim zakašnjenjem objaviti fotografiju rezanja svadbene torte bio je proturječni Milovan Brkić, vlasnik i glavni urednik polumjesečnika Tabloid, nepomirljivi Vučićev protivnik.

Naslov u Tabloidu

Pri čemu je u svome listu i zabilježio kako je feštu – kojoj su, osim mladoženjine majke Angeline, umirovljene službenice Radio televizije Srbije i brata Andreja, nazočili rijetki probrani uzvanici – osiguravalo tristotinjak vojnih i civilnih policajaca. Spomenimo da je i Vučićeva prva žena Ksenija, s kojom ima dvoje malodobne djece, također novinarka. A i to da je jedan od opširnih priloga u prošlome Tabloidu, uz nadnaslov “Politika Aleksandra Vučića”, bio krupnim slovima naslovljen: “Laže, vara, otima i obećava”.

Među one koji se perom odupiru Vučiću je i Predrag Popović, novinar Glasa Slavonije koji je 1993. prebjegao iz Osijeka u Beograd i tu, s vremenom, došao do fotelje glavnoga urednika dnevnika Pravda koji je, bila je to javna tajna, izlazio uz novčanu potporu naprednjaka, a Aleksandar Vučić bio je supervizor i odlučivao što se i o kome se smije pisati. Kad je došlo do raskola i kad se razbila čaša dotle napunjena ljubavlju spomenutoga dvojca, Popović je, pod plaštom Srpske radikalne stranke, 2011. objelodanio knjigu naslovljenu “Politička fukara”, u kojoj je, u 10.000 primjerka, vješto istrgnutim citatima, uznastojao razobličiti Vučićeve vrtoglave zaokrete. Nakon što je izdanje planulo, a pisac, koji od odlaska iz Pravde čami na burzi, i kojega radikali nisu namirili ni šupljim grošem za njegov golemi trud, tri godine potom, izlazi na knjiško tržište s vrlo nadopunjenim izdanjem, izmijenjena naslova: “Istina o Vučiću”, i koje je potpisao sa “svjedok suradnik Predrag Popović”.

Ovaj put objavljuje ga Brkićev Tabloid, siguran da će lavovski dio naklade otkupiti stranke koje su na suprotnoj stranu barikade od PPV-a i dijeliti ih šakom i kapom. Dakle, prije svih, to su Đilasova i Dinkićeva, dok su se ostali, kao Koštunica, Jovanović i Tadić, koji su donedavna neštedimice pucali na Vučića iz svih oruđa, sada mudro pritajili ne bi li se, nakon trijumfa naprednjaka, kao budući koalicijski partneri, u braku iz interesa, domogli svoga komadića torte kad će se post festum dijeliliti vlast. U svekolikim kuloarskim i kavanskim premetaljkama čuje se kako će aktualni premijer Ivica Dačić, čije se savezništvo s Vučićem sve jače topi, ipak postati ministar obrane, da će Čedomir Jovanović, uz snažnu potporu Bijele kuće, preuzeti lisnicu šefa diplomacije, a da će pisac Vuk Drašković, još jedan političar po američkome ukusu, u Washington za srpskoga veleposlanika. Potonja dvojica će djelovati u nastojanju da se izmijeni članak u Ustavu po kojemu nitko nikad i ni pod koju cijenu, ne smije priznati neovisnu Republiku Kosovo koju ovdje još zovu srpskom južnom pokrajinom. A bit će na usluzi i da pospješe ulazak Srbije u omraženi NATO pakt, što je većini političara i prosječnih građana još nalik nemogućoj misiji.

 

 

Advertisements

From → Uncategorized

Оставите коментар

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: