Скочи на садржај

Kako je uništena „Vršačka pivara“

16/11/2015

Vrsacka_plakat_nazdravimo

Za 260 godina postojanja, „Vršačka pivara“ je opstajala u raznim državama, političkim sistemima i oblicima vlasništva. Nisu je uništili strani okupatori već domaći političari, sudije i tajkuni. Najveći doprinos propadanju svetski priznatog preduzeća, osvajača 40 medelja „Monde selection“, dali su Mlađan Dinkić, Ivica Kojić, Saša Radulović, Ljubisav Šljivić, Sferanca Jančić, Zlatibor Kanački…

Prvi udar se dogodio odmah po dolasku DOS-a na vlast. Finansijska policija je ušla u pivaru, nekoliko meseci proveravala poslovanje i iza sebe ostavila haos. Ipak, i u takvim uslovima, prema podacima koje je objavila Agencija za privatizaciju, fiskalnu 2002. godinu preuzeće je završilo bez gubitaka, s prihodom od prodaje od oko 1,5 milion evra. Do 2003. godine smenjeno je nekoliko direktora, otpušteno oko 150 radnika i smanjena je proizvodnja. Konverzijom obaveza po osnovi poreza i akciza u visini 14,4 miliona evra država je postala vlasnik 91,1 odsto akcija „Vršačke pivare“.

4 bankrot

Posle nekoliko meseci potrage za „savetnikom za privatizaciju preduzeća“, Agencija za privatizaciju je 2005. godine pivaru prodala beogradskoj firmi za domaću i spoljnu trgovinu „Unionmarket“ za samo 5.000 evra. U tom trenutku preduzeće je imalo duh od više miliona evra, sve nekretnine su mu bile pod hipotekom, ali prodajna cena je ipak mizerna s obzirom na proizvodni kapacitet od 350.000 hektolitara piva i 100.000 hektolitara soka, u okviru pivare poslovala je i „Limenkara“, čije mašine su punile do 8.000 limenki na sat, a velike prihodne ostvarivao je ekskluzivni restoran „Pivnica“.

Novi vlasnik je odmah počeo čerupanje „Vršačke pivare“. Na ime dugovanja od 200.000 evra komunalnom preduzeću „Drugi oktobar“, na čijem čelu se tada kao i danas, nalazio večni i svemoćni socijalista Šljivić, pivara je sudskim poravnjanjem ustupila dva magacina čija vrednost je procenjena na ne manje od 1,5 milion evra. U krivičnom postupku, zbog tih prevarnih radnji „Unionmarket“ je osuđen, a privatizacija poništena.

„Vršačka pivara“ je tada prešla u vlasništvo „Svislajona“, čiji vlasnik je Rodoljub Drašković, brat predsednika Srpskog pokreta obnove. Drašković je uspeo da uradi samo dve stvari – promenio je naziv preduzeća u „SL Pivara“ i otpustio oko 300 radnika. Na kraju, Agencija za privatizaciju 2009. godine, zbog neispunjenih obaveza, raskinula je ugovor sa „Svislajonom“ i „Vršakoj pivari“ vratila pravni status društvenog preduzeća.

Bez obzira na sve probleme, pivara je solidno poslovala. U budžet Srbije 2009. uplaćeno je više od 15 miliona dinara, preostalih 59 radnika redovno je dobijalo platu, ali rešenjem Privrednog suda u Pančevu 29. marta 2010. pokrenut je stečajni postupak nad „Vršačkom pivarom“. Agencija za privatizaciju i poverenik stečajnog upravnika Saša Radulović nisu pokazali interesovanje za reorganizaciju pivare, u zakonom predviđenom roku od 90 dana nisu dostavili nikakav plan za promenu poslovanja, niti su zatražili pomeranje roka, stečajni sudija Zlatibor Kanački je 16. septembra 2010. doneo Zaključak kojim je proglasio bankrot „Vršačke pivare“. Odbor poverilaca podneo je prigovor Privrednom sudu u Pančevu, ukazujući da je odluka o bankrotu neosnovana i nezakonita, jer je doneta bez inicijative nekog od stečajnih poverilaca ili stečajnog upravnika, kao i da je, bez obzira na probijanje roka, osnovni zadatak suda da očuva interes stečajnih poverilaca, a to znači i povećane stačajne mase. Uzalud su u prigovoru naglašeni solidni rezultati poslovanja, koji dokazuju da postoje preduslovi za samostalan i uspešan rad pivare, pančevački Privredni sud je potvrdio odluku o bankrotu i dokazao da mu je zaštita interesa jednog poverioca („Drugi oktubar“) važnija od svih ostalih privrednih subjekata kojima pivara duguje.

Propast „Vršačke pivare“ odgovarao je samo DP „Drugi oktobar“, odnosno direktoru Ljubisavu Šljiviću, koji nije odustao od namere da dođe do magacina i oko dva hektara zemljišta u tzv. Tehnološkom parku u centru Vršca. S obzirom da se na toj lokaciji može podići ceo gradski blok, Šljivićev interes je opravdan, ali ne i zakonski osnovan.

O svim detaljima planskog rasturanja pivare bili su obaveštavani ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja i Agencija za privatizaciju, o čemu svedoče brojni dopisi upućivani Ivici Kojiću, tadašnjem šefu kabineta potpredsednika vlade Mlađana Dinkića. Informacije o spornim dešavanjima oko „Vršačke pivare“ Kojiću je dostavljao Slobodan Olujić, predsednik opštinskog odbora G 17.

ivica kojic

– „Vršačka pivara“ je firma za koju smo uspeli da otpišemo poreska dugovanja (kamate) u visini oko 500 miliona dinara, uz vest koja je Vršac potresla kao atomska bomba. Stečaj je pokrenut na zahtev DP „Drugi oktobar“ iz Vršca i njegovog direktora Ljubisava Šljivića, našeg najvećeg, ne kritičara nego „pljuvača“ u Vršcu. Isti „gospodin“ me je u petak, 26. marta 2010, nazvao telefonom na radnom mestu i zapretio tužbom, batinama, a ukoliko sam jači, i angažovanjem nekoga da me bije. Razlog za ovo su glasine koje prate istragu koja se vodi u DP „Drugi oktobar“ povodom slučajeva krađe gasa, a u kojima se G 17 plus označava kao pokretač istrage. Pretnjama nisam pridavao značaj, poznavajući delovanje g. Šljivića, ali danas, nakon informacije o pokretanju stečaja u „Vršačkoj pivari“ (gubitak uzrupiranog poslovnog prostora u Tehnološkom parku, pored „Hemofarma“), uviđam da to nije bilo slušajno. Šikaniranje se nastavlja svakodnevnim (već tri puta od petka) kontrolama gasne instalacije kod mog tasta (adresa na kojoj sam prijavljen a ne stanujem), pretnjama isključenjem sa gasne mreže… Indikativno je da je za stečajnog sudiju imenovan Zlatibor Kanački, isti sudija koji je vodio postupak u kojem su magacini „Vršačke pivare“ preneti u vlasništvo „Drugog oktobra“. O svemu detaljniji podaci postoje u Agenciji za privatizaciju – navodi se u pismu koje je Olujić 29. marta 2010. poslao Kojiću.

S podjednako dramatičnim tonom šest meseci kasnije obavestio je Dinkićevog šefa kabineta da je stečajni sudija Kanački proglasio bankrot bivšeg vršačkog giganta:

– Samostalni sindikat „Vršačke pivare“ sprema proteste povodom odluke Privrednog suda u Pančevu da se proglasi bankrotstvo firme. Protest će biti upućen protiv suda, opštinske vlasti u Vršcu, a pogotovo protiv pokretača stečaja i organizatora donošenja ovakve sudske odluke DKP „Drugi oktobar“ i njegovog direktora Ljubisava Šljivića. Staviće naglasak na one koji pomažu pivaru: MERR, Vlada RS i G17 plus.

Olujić je Kojiću prosleđivao i dopise poverioca i radnika „Vršačke pivare“, u kojima je, između ostalog, opisan i način na koji Ljubisav Šljivić vrši pritisak.

–  Pokrajinskog sekretara za lokalnu samoupravu, opštinu Vršac i ministarstvo za državnu i lokalnu samoupravu molim da obrate pažnju na način kontrolisanja, odnosno sprovođenja nadzora nad radom DP za komunalne delatnosti „Drugi oktobar“ u Vršcu. Priložili smo dopise stečajnog upravnika Agencije za privatizaciju, kao i račune i dopise DP „Drugi oktobar“, koji je dana 13. septembra 2010. godine isključio „Vršačkoj pivari“ snabdevanje vodom u vremenskom periodu od pola sata, koji je uslovio nastanak štete u vrednosti od preko jednog miliona dinara, jer je u procesu bilo kuvanje piva, a to je urađeno na osnovu neplaćanja računa za iznošenje smeća – tvrdi se u dopisu koji je prosleđen i Ivici Kojiću.

Iako su znali za sve sporne radnje koje su doprinele uništenju „Vršačke pivare“, Mlađan Dinkić i Ivica Kojić ništa nisu spreče da zaštite to društveno preduzeće. S obzirom da se Dinkić nalazi u milosti aktuelne vlasti, a da je Kojić šef kabineta premijera Aleksandra Vučića, dok Ljubisav Šljivić i dalje suvereno vlada Vršcem, može osnovano da se sumnja da su imali zajednički interes da unište pivaru, čime su stvoreni uslovi za prisvajanje izuzetno vrednog zemljišta u Tehnološkom parku.

 

 

From → Uncategorized

One Comment
  1. Hvala G. Popoviću na iscrpnoj informaciji,

    Jedan od ključnih detalja od opšteg značaja kao ustaljeni. samorazumljivi opis načina funkcionisanja i odlučivanja vlasti koji je po pravilu sumnjiv kao protivustavan ili protivustavan.

    Imovina i vlasništvo, kao i prava iz istih su ustavna vrednost i načelo koje se štite. Pravo svojina i prava iz svojine su osnovno ljudsko i građansko pravo koje je temelj uređenog građanskog društva i nalazi se u svojim opštim i obavezujućim definasnim pravnim normama u građanskim zakonima. Na osnovu poštovanja ustava i građanskog zakona, donosi zakonodavac sve ostale zakone, a svi učesnici u bilo kakvom odnosu su obavezni da svoje odnose regulišu na ovoj određenoj pravnoj osnovi i ugovorima izraženom slobodnom voljom u kojem stranke na osnovu iste zakonske osnove definišu psoebne ugovorne odnose.

    Srbija nema građanski zakon, a nepostojeće norne nepostojećeg građanskog zakona se primenjuju kroz običajne norme političkog nasleđenog odlučivanja u kojem je osvajanje vlasti ili ukazak u etaže odlučivanja ujedno legitimacija da se imovinski i vlasnički odnosi određuju pravom vlasti ili presudnog uticaja i diktata na vlast jednog sloja biznismena koji su sami nastali u mutnim vodama institucija i vlasti decenijama unazad.

    Citat:

    …“Konverzijom obaveza po osnovi poreza i akciza u visini 14,4 miliona evra država je postala vlasnik 91,1 odsto akcija „Vršačke pivare“..“…

    Da li je ovaj opšti metod vlasti, jednostrani diktat po osnovnom, nepromenljivom, samorazumljivom običajnom principu – „Kadija te tuži kadija te sudi“ bio zakonit?

    Pokazaće se kao osnov zakonitosti zakonska osnova čija ustavnost nije proverena, a koja je vlasti dala najšira ovlašćenja da jednostrano i bez poštovanja volje i prava ostalih nosioca vlasničkih prava određuje i redefiniše vlasničke odnose. Rezultat je devastiranje osnove stvaranja ukupnog BDPa, ali i što je važnije, cementiranje protivustavnog prava i volje vlasti da komanduje, utiče i povređuje sva pravna pitanja iz vlasništva, promene vlasništva i prometa istog.

    Problem je što ne postoji niti pažnja niti svest o ovom fenomenu samorazumljivog prava vlasti, ali još manje razumevanje ukupnih negativnih posledica po opšti i nedeljivi javni interes.

    Više od 25 godina nakon prvih promena, prelaska sa društvenog vlasništva na pravno definisanog nosioca imovinskih i vlasničkih prava teče u pozdini neprikosnoveno održavanje prava svake vlasti da uz sve razlike se na isti način odnosi prema svojini, pravima iz svojine i vlasničkim i imovinsko-poverilačkim odnosima.

    Posle 25 godina Srbija nema građnaski zakon, a biće donešen kao cementacija i zaštita izgubljenih 25 godina, 25 godina najtežeg devastiranja osnove BDPa i time opšteg javnog interesa, sa poznatim posledicama po ukupno prosečno stanje i socijalno stanje svakog građanina.

    Problem je zakonska osnova, problem je kako se donosi i sa kojim ciljevima, problem je njenaprimena i absolutni prioritet političke volje nosilaca odluka gde za nju ne samo da ne postoji mesto, već je u celini sistem koji protivustavan u pogledu kontinuiteta i načina povrede imovinskih i vlasničkih prava, ostalih prava iz istih ili iz ugovora i zakona kojima se zaštićena ustavna prava jednostavnom voljom nosioca političke odluke u vlasti menjaju bez realnog prava na pošteni proces, kako u domenu rada, odluka i poslediza izvršnih organa vlasti, tako i njihove sudske promene.

    Ni jedna vlast niti politička alternativa nije učinila odlučujući korak u uređenju sistema, naprotiv stoje na stajalištu da vlast sme i može sve, i ono što bi pri objektivnoj analizi se pokazalo ne samo protivustavno i dalje protivzakonito, već i u direktnoj suprotnosti sa javnim opštim interesom.

Постави коментар